Po pitanju vršenja roditeljskog prava nad maloletnom decom, Porodični zakon poznaje zajedničko i samostalno vršenje roditeljskog prava.

Roditeljsko pravo vrši se zajednički kada roditelji vode zajednički život, a kada zajedničkog života nema, ukoliko roditelji zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava uz uslov da sud proceni da je takav sporazum u najboljem interesu deteta.

U ostalim situacijama, roditeljsko pravo vrši jedan od roditelja samostalno (kada postoji sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava koji je sud odobrio, kada je drugi roditelj nepoznat, umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti, kada dete živi kod jednog roditelja, a još nije doneta sudska odluka o vršenju roditeljskog prava i na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nema sporazuma o vršenju roditeljskog prava, bilo zajedničkog ili samostalnog, ili je sud procenio da takav sporazum nije u najboljem interesu deteta).

Generalna primedba po pitanju instituta vršenja rodisteljskog prava jeste rogobatan naziv i podela, na samostalno i zajedničko vršenje rodistejlkog prava.

U  velikom broju slučajeva, roditelji kojima dete nije dodeljeno radi samostalnog vršenja roditeljskog prava, ovakvu sudsku odluku shvataju pogrešno, doživljavajući je kao odluku da oni više nisu roditelji svom detetu, već je to samo onaj roditelj kome je sud poverio zajedničko dete radi vršenja samostalnog roditeljskog prava.

Ovakvo tumačenje je netačno, budući da i u situaciji kada jedan roditelj vrši roditeljko pravo, drugi i dalje ostaje roditelj svom detetu, sa svim pravima i obavezama koje iz toga proističu, izuzev u situaciji ukoliko ga sud liši roditeljskog prava (što je potpuno drugačija sudska odluka, po kojoj se roditelj lišava roditeljskog prava u odnosu na svoje dete, iz razloga što se, najjednostavnije rečeno, prema svom detetu ne ponaša kao roditelj – tuče dete, zapostavlja ga, onemogućava školovanje i sl.).

U siutuaciji kada roditelji više ne žive zajedno i sa aspekta odnosa roditelja i njihove dece, poželjno je da se roditeljsko pravo nastavi vršiti zajednički.

Međutim, za nastavak zajedničkog vršenja roditeljskog prava u takvoj situaciji, potrebno je ispunjenje više uslova, a što u praksi nije lako postići.

Pre svega, potreban je sporazum roditelja koji ne žive zajedno da se roditeljsko pravo nastavi vršiti zajednički.

Sud nema ovlašćenje da natera roditelje koji više ne žive zajedno, da roditeljsko pravo vrše zajednički.

Drugim rečima, dovoljno je da jedan roditelj ne želi zajedničko vršenje roditeljskog prava, pa da ovaj oblik vršenja roditeljskog prava postane nemoguć.

Ovakvi slučajevi su najčešći, budući da do prestanka zajednice života roditelja najčešće dolazi usled njihovih poremećenih međusobnih odnosa. Tada se teško postiže saglasnost da se roditeljsko pravo nastavi vršiti zajednički, budući da poremećene odnose po pravilu prati međusobno prebacivanje roditelja za nesupeh zajednice života, inat, tvrdoglavost, povređenost usled prestanka zajednice života, što sve ne predstavlja pogodan kontekst za postizanje sporazuma o vršenju roditeljskog prava.

Ukoliko se sporazum o zajedničkom vršenju uroditeljkog prava postigne, potrebno je da isti odobri sud, uz saradnju centra za socijalni rad, koji o sporazumu daje mišljenje pre nego što sud donese konačnu odluku.

Sadržina roditeljskog prava nije eksplicitno propisana, te prilikom sačinjenja ovakvog sporazuma postoje dva osnovna principa – prvi, da sporazum sadrži samo načelne odredbe  da će roditelji roditeljska prava i dužnosti obavljati zajednički, međusobnim sporazumevanjem u najboljem interesu deteta i drugi, gde se u sporazum unosi veliki broj konkretnih normi, u pokušaju da se predvidi što veći broj mogućih situacija u kojima će se roditelji naći.

Ličnog sam stava da prilikom postizanja sprorazuma o vršenju roditeljskog prava ne treba ulaziti previše u detalje, jer sa jedne strane, nemoguće je predvideti sve buduće događaje koje život sa sobom nosi, dok sa druge, ukoliko roditelji imaju kapacitet da  se dogovaraju po pitanju deteta, detaljan sporazum nije nužan.

U svakom slučaju, ako se sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava postigne i isti bude odobren od strane suda, on nije večan. Ukoliko se u pokaže da roditelji nisu u mogućnosti da zajednički vrše roditeljsko pravo, iz bilo kog razloga, na zahtev jednog od roditelja sud će doneti odluku o izmeni vršenja roditeljskog prava, tako što će dete poveriti na samostalno vršenje roditeljskog prava jednom od roditelja.

Po pitanju samostalnog vršenja roditeljskog prava, ukoliko postoji sporazum roditelja za takvo vršenje, važi sve što je prethodno izneto, s tim da je ovde nužno u sporazum uneti odredbe o načinu održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem koji ne vrši samostalno roditeljsko pravo.

Ukoliko roditelji ne postignu sporazum o vršenju roditeljskog prava, o poveravanju deteta odlučuje sud.

U ovom sudskom postupku, pre donošenja odluke, sud obavezno pribavlja mišljenje centra za socijalni rad po pitanju podobnosti roditelja za vršenje roditeljskog prava, njihovih roditeljskih kapaciteta, uz očekivanje da centar za socijani rad da predlog kome od roditelja dete da se poveri.

Po pravilu, mišljenje centra o prethodno navedenom sud prihvata i prema takvom mišljenju donosi odluku o vršenju roditeljskog prava.

Međutim, često se desi da centar za socijalni rad predlog kom roditelju dete treba poveriti ne da (razlozi su brojni i prevazilaze okvire ovog teksta), ili da jedan od roditelja nije zadovoljan mišljenjem centra, u kojoj situaciji se najčešće određuje sudsko veštačenje putem psihijatara i dečijih psihologa, radi davanja predloga o vršenju roditeljskog prava.

Prilikom odlučivanja o poveravanju deteta od strane suda, pored ličnosti roditelja, uzimaju se u obzir brojne okolnosti, poput uzrasta deteta i njegove eventualno iskazane želje da živi kod jednog od roditelja (koja želja nije jedini kriterijum, često ni odlučujući), broja dece sa pravilom da se braća/sestre ne razdvajaju i sl. Finansijski momenat, tj. okolnost koji je od roditelja ekonomski jači, ne bi smeo da igra ulogu prilikom ovakvog odlučivanja (zabluda je, koja se često zloupotrebljava, da će dete biti dodeljeno bogatijem roditelju).

Kada sud donese odluku o poveravanju deteta jednom od roditelja, istovremeno mora da odluči i o doprinosu drugog roditelja izdržavanju deteta, a što zavisi od potreba deteta i mogućnosti roditelja da stiče zaradu. U ovom delu, ne gleda se samo aktuelno imovno stanje roditelja koji treba da daje izdržavanje, već i mogućnosti takvog roditelja da stekne dodatnu zaradu (tako, okolnost da roditelj koji koji treba da daje izdržavanje sam da otkaz na radnom mestu, nije olakšavajuća. Isto važi i za roditelja koji je sposoban za rad, ali ne radi. Drugo je pitanje mogućnosti da se od takvog roditelja izdržavanje prinudnim putem naplati).

Na kraju, u odluci o poveravanju deteta, sud obavezno određuje i model odvijanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem kod kog dete ne živi. Standardni model viđanja jeste svaki drugi vikend, polovina školskih raspusta, državni i verski praznici naizmenično, jedan praznik kod jednog, drugi kod drugog roditelja.

I u ovom delu, od strandardnog modela se odstupa ukoliko roditelji postignu sporazum o načinu viđenja u drugačijoj sadržini, uz obavezan uslov da takav dogovor nije suprotan interesu deteta.

Sporovi povodom vršenja roditeljskog prava predstavljaju jedan od najnezahvalnijih postupaka, obzirom da je postupak pun emocija, pozitivnih i negatinih, kako roditelja prema detetu, tako i između roditelja međusobno.

Na žalost, retke su situacije u kojima roditelji koji prestanu da žive zajedno, odmah raspolažu kapacitetom da se po ovom pitanju dogovore na takav način da dete u najmanjoj meri oseti posledice prestanka zajedničkog života roditelja.

U najvećem broju slučajeva dogovor izostaje, a sudska odluka usled izostanka dogovora nikada ne može da ima kvalitet sporazma roditelja.

U svakom slučaju, sudska odluka ni kod samostalnog vršenja roditeljskog prava nije večna, te se u slučaju promenjenih okolnosti nakon njenog donošenja, može tražiti izmena takve odluke, u postupku čija je sadržina ista kao i u situaciji kada sud prvi put odlučuje o dodeli dece.