Položaj maloletnih učinioca krivičnih dela regulisan je Zakonom o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica. Na pitanja koja nisu regulisana ovim Zakonom, primenjuju se odredbe Krivičnog zakonika i Zakonika o krivičnom postupku.

Ukratko, prema odredbama Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica:

Lica starosti do 14 godina života nisu krivično odgovorna, dok maloletnici starosti od 14 do 18 godina jesu i dele se na mlađe (od 14 do 16 godina) i starije (od 16 do 18 godina) maloletnike.

Odredbe Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica primenjuju se, u donekle ograničenom obimu, i na lica koja su krivično delo izvršila kao maloletna, a u vreme suđenja nisu napunila 21 godinu, a pod određenim uslovima, mogu se primeniti i na lica koja su krivično delo izvršila kao punoletna, a u vreme suđenja nisu navršila 21 godinu.

Krivični postupak protiv maloletnika se pokreće isključivo na zahtev višeg javnog tužilaštva, a vodi ga i odluku o odgovornosti i sankciji donosi viši sud.

U krivičnom postupku maloletnik koji je izvršio krivično delo mora imati branioca, koji može biti angažovan po punomoćju (izabrani branilac), ili će maloletniku branioca postaviti Sud po službenoj dužnosti.

Obavezan učesnik krivičnog postupka postupka prema maloletnicima je organ starateljstva – centar za socijalni rad prema mestu prebivališta maloletnika, koji za potrebe postupka sačinjava izveštaj i daje mišljenje o ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloletnika.

Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica predviđa veliki broj mogućih mera i sankcija koje se mogu izreći maloletniku u slučaju da se utvrdi da je učinio krivično delo povodom kog se postupak vodi.

Ove sankcije idu od najblažih (vaspitni nalozi, sudski ukor i mere posebnih obaveza poput izvinjenja oštećenom, nadoknade štete, završavanje škole, rad bez naknade u humanitarnim i sličnim organizacijama itd.), preko mera pojačanog nadzora nad maloletnicima (od strane roditelja ili staraoca, ili druge porodice, ili organa starateljstva), do ozbiljnih poput upućivanja u vaspitno-popravni dom.

Najteža sankcija jeste kazna maloletnički zatvor, koji se ne može izreći mlađem maloletniku.

Izbor sankcije vrši Sud, vodeći se uzrastom maloletnika i njegovom ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama, kao i težinom izvršenog krivičnog dela.

Prilikom određivanja vrste mere i sankcije, Sud je dužan da ima u vidu svrhu koja se želi postići izricanjem odgovarajuće sankcije.

Za razliku od krivičnih sankcija koje se izriču punoletnim učiniocima krivičnih dela i čija se svrha ogleda u  specijalnoj (sprečavanje učinioca da čini krivična dela i uticanje na njega da ubuduće ne čini krivična dela) i generalnoj (uticanje na druge da ne čine krivična dela, uz društvenu osudu za izvršeno krivično delo, jačanje morala i učvršćivanje obaveze poštovanja zakona) prevenciji, u krivičnom postupku prema maloletnicima apsolutni prioritet ima specijalna prevencija – da se nadzorom, pružanjem zaštite i pomoći, kao i obezbeđivanjem opšteg i stručnog osposobljavanja, utiče na razvoj i jačanje lične odgovornosti maloletnika, na vaspitavanje i pravilan razvoj njegove ličnosti, kako bi se obezbedilo ponovno uključivanje maloletnika u društvenu zajednicu.

I ovde dolazi do problema koji od donošenja Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica (2005.) do danas nije rešen.

Naime, da bi se ostvarila svrha specijalne prevencije – da se maloletniku koji je izvršio ili vrši krivična dela pomogne da se vrati na „pravi“ put, uslov svih uslova jeste da reakcija sistema  bude blagovremena.

Drugim rečima, okolnost da je maloletnik učinio krivično delo, jeste signal da mu je potrebna pomoć, kako bi maloletnik razumeo da vršenje krivičnih dela nije prihvatljivo i da mu takvo ponašanje, na kraće ili duže staze, može naneti samo štetu.

U praksi, dugo trajanje krivičnih postupaka prema maloletnicima odlaže intervenciju društva, čime se maloletniku pomoć ne ukazuje onda kada mu je najpotrebnija – kada delo izvrši, već nekoliko godina kasnije, po okončanju krivičnog postupka, kada je maloletnik propuste već ispravio (npr. u okviru porodice), ili kada je delikvento ponašanje već usvojio, jer je blagovremena intervencija izostala.

U oba slučaja, izricanje sankcije maloletniku u postupku za krivično delo koje je izvršio nekoliko godina ranije ostaje bez pozitivnog efekta, jer je maloletnik već svakako uvideo da je pogrešio pa je prestao sa vršenjem krivičnih dela (u boljem slučaju), ili je već prihvatio delikventno ponašanje kao model (u lošijem), pa ni jedna od predviđenih sankcija nije od koristi. U ovom drugom slučaju, postoje brojni radovi koji svedoče o neuspehu tretmana koji se prema maloletnim učiniocima krivičnih dela primenjuju u vaspitno-popravnim domovima, koji se pre doživljavaju kao „škola“ za ozbiljan kriminal, nego kao ustanova iz koje će maloletnik izaći resocijalizovan i sa kapacitetom da se uključi u normalan život.

Najčešća krivična dela zbog kojih se protiv maloletnika vodi krivični postupak jesu tuče, krađe i korišćenje, odn. davanje drugom na korišćenje opojnih droga.

Uzroci vršenja ovih i drugih krivičnih dela od strane maloletnika su mnogobrojni, po pravilu isprepletani i međusobno povezani, čije bi nabrajanje daleko prevazišlo granice ovog teksta.

Pojednostavljeno, ovi uzroci se kreću od banalnih, poput mladalačke radoznalnosti i nepromišljenosti, do ozbiljnih, kao što su porodični problemi, uticaj lošeg društva, prihvatanje pogrešnih uzora i sl.

Primera radi, za krivično delo koje se sastoji u davanju na uživanje opojne droge drugom maloletniku, propisana je kazna zatvora u trajanju od dve do deset godina zatvora.

Ovo delo može da izvrši maloletnik koji inače nema problema u ponašanju, nema sklonost ka vršenju bilo kakvih delikata i nema porodičnih ili socijalnih problema, iz radoznalosti i neozbiljnosti, često nesvestan da pušenjem džointa trave sa drugom iz razreda čini ovako teško krivično delo.

Sa druge strane, ovo delo može da izvrši i maloletnik koji već ima propuste u razvoju, koji već vrši krivična dela, iz disfunkcionalne porodice ili slično.

U oba slučaja, krivično delo je isto, sa istom propisanom kaznom, s tim da je očigledno da u odnosu na maloletnika iz drugog slučaja reakcija i pomoć društva moraju biti znatno intezivniji negu u slučaju prvog maloletnika.

Ono što je zajedničko za oba slučaja jeste da reakcija mora biti blagovremena, jer ukoliko sistem ne reaguje na vreme, maloletnik iz prvog slučaja može da postane zavisnik, dok maloletnik iz drugog slučaja može da sa radnji davanja drugom opojnih druga na uživanje pređe na prodaju opojne druge, kao još teže krivično delo (uz napomenu da se radi o krajnje pojednostavljenim primerima, isključivo radi ilustracije – ne postoje garancije da maloletnik iz prvog slučaja neće postati ozbiljan kriminalac samo zato što je iz uzorne porodice, kao što nije ni obavezno da će maloletnik iz drugog slučaja vremenom postati još gori).

U svakom slučaju, nakon nekoliko godina vođenja krivičnog postupka, u kojima često maloletnik postane punoletan, pa se izbor mogućih sankcija sužava (npr. tada već ne postoji mogućnost izricanja pojačanog nadzora od strane roditelja), izricanje bilo koje od maloletničkih sankcija ili ostaje bez efekta (jer je maloletnik u međuvremenu uvideo popust u ponašanju, razumeo ga i popravio se), ili daje kontraefekat (jer je već maloletnik postao delikvent, koji maloletničku sankciju ne prihvata i doživljava je kao kaznu).

Iz navedenih razloga, česti su slučajevi i da se krivični postupci prema maloletnicima obustavljaju, samo iz razloga što ne postoji maloletnička sankcija koju bi bilo celishodno izreći.

Jednom rečju, u ovakvim slučajevima, angažuje se glomazan i skup državni aparat (tužilaštvo, sud, centar za socijalni rad), čije angažovanje, samo iz razloga sporosti, ne daje rezultat.

Zaključak je nesporan. Da bi se maloletniku pomoglo, takva pomoć mora biti pružena na vreme. Ukoliko blagovremena pomoć izostane, sve odredbe krivičnog postupka prema maloletnicima o zaštiti, pomoći, pozitivnom uticaju na maloletnika i dr., ostaju prazno slovo na papiru, a procedura takvog krivičnog postupka i sankcija kojom se takav postupak okončava, ostaju na nivou prazne forme, lišene svake stvarne sadržine i pozitivnih dejstava, kako po maloletnika, tako i po samo društvo.

Kako trajanje maloletničkog postupka vremenski nije ograničeno, niti postoje sankcije za državne organe u slučaju sporog postupanja, eventualno rešenje moglo bi biti, uz naravno ozbiljnu razradu, propisivanje obaveznog okončanja maloletničkog krivičnog postupka u kratkom roku (do šest meseci), uz obavezu obustave postupka u slučaju probijanja roka. U ovom slučaju, reakcija države bi bila pravovremena, bez da se kvalitet rada učesnika u postupku naruši. Međutim, iako je problem iznet u ovom tekstu već odavno poznat, okolnost da Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica nije menjan već više od petnaest godina, svedoči o nezainteresovani zakonodavca da ovaj problem kvalitetno i efikasno reši.