Krivično delo Nedavanja izdržavanja iz člana 195. Krivičnog zakonika, u njegovom osnovnom obliku, čini lice koje ne daje izdržavanje za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a ta dužnost je utvrđena izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom odnosno poravnanjem utvrđeno.

U svakodnevnoj praksi, najčešće se radi o situacijima gde obaveza davanja izdržavanja postoji na strani roditelja kod koga dete ne živi, gde je roditelj dužnik izdržavanja, a dete poverilac izdržavanja.

Za postojanje krivičnog dela Nedavanje izdržavanja potrebno je da, pored toga što se izdržavanje ne daje, ova obaveza bude utvrđena sudskom odlukom ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom (u daljem tekstu sudska odluka).

Da bi postojalo krivično delo, sudska odluka mora da bude izvršna. Iako obaveza izdržavanja izvire iz zakona, za postojanje samog krivičnog dela niie dovoljno da sudska odluka koja sadrži obavezu izdržavanja bude doneta, ili da postane pravosnažna, već je potrebno i da istekne rok za dobrovoljno izmirenje obaveze, određen u takvoj pravosnažnoj sudskoj odluci. Tek kada takav rok istekne, sudska odluka postaje izvršna i može postojati ovo krivično delo.

Sa druge strane, krivično delo Nedavanja izdržavanja postoji ne samo kada se izdržavanje ne daje, već i kada se daje na način suprotan od onoga kako je određeno izvršnom sudskom odlukom. To znači da će krivično delo Nedavanja izdržavanja postojati i u situaciji kada dužnik izdržavanja umesto u novcu, izdržavanje daje kupovinom stvari ili hrane (i bez obzira na vrednost takvih kupovina) , kao i u situaciji kada dužnik izdržavanja ne poštuje dinamiku isplata pojedinačnh obroka izdržavanja (npr., ako je sudskom odlukom obavezan da mesečno plaća 10.000,00 dn., krivično delo postoji i u slučaju da dužnik izdržavanja plaća 30.000,00 din. svaka tri meseca).

Nakon izvršnosti sudske odluke kojom je određeno izdržavanje i ako dužnik izdržavanja nastavi da ne daje izdržavanje, poveriocu su na raspolaganju dva postupka putem kojih može pokušati da naplati svoje potraživanje. Ovi postupci se međusobno ne isključuju i mogu se, ali ne moraju, voditi paralelno.

Prvi je izvršni postupak, putem javnih izvršitelja, koji postupak, ako se ostave po strani sve mane prinudnog izvršenja putem javnih izvršitelja, može rezultirati uspehom isključivo u situaciji ako dužnik izdržavanja ima imovine iz koje će se poverilac izdržavnja jednog dana naplatiti. Pod imovinom se misli na stalna primanja dužnika izdržavanja ili na pokretnu ili nepokretnu imovinu koja se može lako unovčiti. Pod imovinom se ne misli na polovni nameštaj i slične stvari dužnika izdržavanja, jer njih niko neće, a poveriocu izdržavanja neće obezbediti ishranu, grejanje i sl.

Situacije gde dužnik izdržavanja ne plaća izdržavanje, a ima stalna novčana primanja ili vredniju imovinu, izuzetno su retke, praktično na nivou teorijskog razmatranja.

Neuporedivo češći slučajevi su oni gde dužnik nema stalan mesečan prihod, niti bilo kakve imovine na svom imenu, a ne daje izdržavanje.

Neretko, ovakva lica su radno sposobna, rade na “crno”, imaju mogućnosti da izdržavanje plaćaju, ali to ne čine iz inata, osvetoljubivosti, revanšizma i sl.

U ovim slučajevima, postupak prinudne naplate je bespredmetan i poveriocu izdržavanja ostaje mogućnost da inicira pokretanje drugog postupka – krivičnog, za krivično delo Nedavanja izdržavanja.

Iako primarni cilj krivičnih postupaka nije zaštita oštećenih, u krivičnom postupku zbog krivičnog dela Nedavanje izdržavanja Sud ima mogućnost da dužniku izdržavanja, ukoliko utvrdi njegovu odgovornost, izrekne uslovnu osudu – utvrdi kaznu zatvora u određenom trajanju, koja se neće izvršiti pod opštim uslovom – da okrivljeni više ne vrši krivična dela i pod specijalnim uslovom – da okrivljeni izmiri izdržavanje koje duguje, kao i da nastavi da izdržavanje redovno plaća.

Drugim rečima, dužnik izdržavanja se, ukoliko dugovano izdržavanje ne plati i ukoliko ne bude redovno plaćao ubuduće, stavlja u izgled odlazak u zatvor, pri čemu odlazak u zatvor ne poništava obavezu plaćanja izdržavanja, kako se to često pogrešno misli.

I ovde nastaje problem.

Kako je već rečeno, dužnik izdržavanja je najčešće roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo, dok je poverilac izdržavanja najčešće njegovo maloletno dete, koje je sudskom odlukom dodeljeno drugom roditelju na staranje.

Da bi poverilac izdržavanja ostvario svoje pravo na izdržavanje od roditelja sa kojim ne živi, on mora da pokrene parnični sudski postupak kojim će se obaveza izdržavanja precizno opredeliti po visini i dinamici plaćanja.

Ovakvi postupci u najboljem slučaju traju više meseci, neretko i više godina.

Za period trajanja ovog sudskog postupka, dužnik izdržavanja ili ne daje izdržavanje, ili daje po svom nahođenju, po pravilu manje nego što na kraju bude određeno sudskom odlukom.

Iz navedenog razloga, svaka sudska odluka o izdržavanju se sastoji iz dva dela: prvog, gde se dužnik izdržavanja obavezuje da u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti odluke, poveriocu izdržavanja isplati kompletno izdržavanje koje nije platio za period od pokretanja postupka do pravosnažnosti sudske odluke i drugi, koji se odnosi na obavezu dužnika izdržavanja da izdržavanje plaća za ubuduće, dok za to postoje uslovi.

Na primeru, ako je sud u postupku utvrdio da dužnik izdržavanja mora da plaća na ime izdržavanja mesečni iznos od 10.000,00 din., a sudski postupak je trajao 10 meseci, sudska odluka će obavezati dužnika izdržavanja da u roku od 15 dana poveriocu izdržavanja plati 100.000,00 din. (10 meseci trajanja postupka x 10.000,00 din.), kao i da ubuduće svakog meseca plaća po 10.000,00 dinara.

Bez obzira na ovakvu podeljenost sudske odluke, oba dela se odnose na isto – na plaćanje zakonskog izdržavanja, utvrđenog izvršnom sudskom odlukom i po iznosu i po načinu.

Međutim, tužilaštva i krivični sudovi, prilikom odlučivanja o krivičnoj odgovornosti lica koje ne daje izdržavanje i određivanja specijalnog uslova – da izdržavanje plati pod pretnjom odlaska u zatvor, u obzir uzimaju samo drugi deo sudske odluke, koji se odnosi na plaćanje tekućih obroka izdržavanja, nastalih nakon izvršnosti sudske odluke o izdržavanju.

U gornjem primeru, krivični sudovi specijalnim uslovom ne obuhvataju iznos od 100.000,00 din. za 10 meseci suđenja o izdržavanju.

Obrazloženje ovakvog stava sudija i tužilaca je sledeće: krivično delo se ne može izvršiti retroaktivno, tj. dužnik izdržavanja može krivično delo Nedavanja izdržavanja izvršiti samo nakon izvršnosti sudske odluke o izdržavanju. Kako se sudska odluka o izdržavanju odnosi u svom prvom delu na obavezu izdržavanja nastalu tokom suđenja o izdržavanju, za period pre izvršnosti same odluke o izdržavanju, to nije moguće da dužnik izdržavanja bude oglašen krivim za ovaj period, jer tada delo ni ne postoji.

Iako naizgled ispravan, prema mom mišljenju ovakav stav je pogrešan i posledica je mešanja vremena izvršenja krivičnog dela sa dospelošću imovinsko pravne obaveze po osnovu zakonskog izdržavanja utvrđene sudskom odlukom.

Sa jedne strane, nesporno je da krivično delo ne može biti izvršeno rektroaktivno.

Sa druge strane, nesporno je i da se sudska oduka o izdržavanju, u oba svoja dela, odnosi na zakonsko izdržavanje, s tim da se dospelo za period do izvršnosti sudske odluke plaća odjednom i u roku od petnaest dana od njene pravosnažnosti, dok se tekuće plaća kako je sudskom odlukom određeno za ubuduće, po pravilu na mesečnom nivou.

Već sada bi trebalo da bude jasno da uslovi za postojanje krivičnog dela postoje: da li se radi o zakonskom izdržavanju – radi se, da li dužnik izdržavanja izdržavanje plaća – ne plaća, da li je iznos izdržavanja određen izvršnom sudskom odlukom – određen je, da li je određena dospelost plaćanja – jeste.

Suprotno shvatanju tužilaštava i krivičnih sudova, neplaćanjem iznosa izdržavanja koje je trebao da plati tokom trajanja sudskog postupka o izdržavanju, dužnik izdržavanja nije retroaktivno izvršio krivično delo.

Naime, sudskom odlukom o izdržavanju obavezuje se dužnik izdržavanja da iznose izdržavanja, koje je bio dužan plati tokom trajanja sudskog postupka za izdržavanje, plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti sudske odluke o izdržavanju.

Ne radi se o retroaktivnoj obavezi, već o obavezi koja dospeva u istom momentu kada i tekuće izdržavanje – danom izvršnosti sudske odluke o izdržavanju. Tim danom, dužnik ima obavezu da plati ukupan i tačno opredeljen iznos izdržavanja za period suđenja o izdržavanju, kao što tim danom dužnik ima obaavezu da plaća tekuće izdržavanje za ubuduće.

U tom smislu, pozivanje na retroaktivnost nema osnova, budući da obe obaveze plaćanja izdržavanja dospevaju u budućnosti – sa danom nastupanja izvršnosti sudske odluke o izdržavanju.

Šta je posledica ovakvog stava krivičnih sudova i tužilaštava?

Budući da se u krivičlnim postupima kao dužnici izdržavanja – okrivljeni, najčešće pojavljuju lica bez registrovane imovine na svom imenu, a koja su sasvim sposobna da izdržavanje daju, već to ne žele, motivisani sopstvenim razlozima subjektivne prirode (inat, osveta, uvređenost i sl.), poverilac izdržavanja, opet najčešće maloletno dete kome je izdržavanje neophodno i nužno, ostaje bez ikakve mogućnosti da za jedan duži vremenski period, ostvari svoje pravo na izdržavanje.

Dodatno, stimuliše se odugovlačenje parničnog postupka o izdržavanju, jer je zlonameran dužnik izdržavanja svestan da dokle god ovaj postupak bude trajao, on izdržavanje neće morati da plati, barem ne pod pretnjom odlaska u zatvor, a što je često jedini način da se dug po osnovu izdržavanja, makar i delimično, namiri.